Jedan od izazova sa kojima se suočava svaka vaspitno-obrazovna ustanova jeste kako razviti povoljnu školsku klimu u kojoj će se podsticati cjelovit razvoj djeteta, i u kojoj će se svako dijete osjećati bezbjedno i sigurno.
Period prilagođavanja školskom okruženju i vršnjacima za mnogu djecu predstavlja izazov. Praksa je pokazala da djeca teže da se što bolje pozicioniraju i steknu određeni status u školi, odjeljenju ili neformalnoj vršnjačkoj grupi. Potreba za prihvatanjem, dokazivanjem, nerijetko rezultira usvajanjem različitih nepoželjnih obrazaca i modela ponašanja (Mijanović, 2018).
Pojava vršnjačkog nasilja jedan je od fundamentalnih problema sa kojima se suočavaju svi akteri vaspitno-obrazovnog rada, a posljedicu ove pojave uglavnom najviše osjećaju djeca. Vršnjačko nasilja narušava povoljnu školsku klimu, a kod djece koja su žrtve nasilja i/ili posmatrači, nerijetko razvija osjećaj nesigurnosti, nepovjerenja, bespomoćnosti i straha. Zbog toga je veoma važno kontinuirano osposobljavati nastavnike i djecu u domenu identifikacije vršnjačkog nasilja u cilju prevencije i reagovanja u slučaju pojave istog.
Jedna od zapaženih pojava jeste izbjegavanje da se prijavi pojava nasilja. Prijava onog koji vrši nasilje od strane druge djece/učenika se najčešče ne dešava iz straha, neznanja, ,,narušavanja“ socijalnih odnosa. Zato ovo treba da bude jedan od targetiranih obrazaca ponašanja za koju učenike treba ohrabrivati, a ne održavati odbijanje da priznaju da znaju što se dešava i zbog čega. U prilog tome u školskom okruženju važno je da se kreira atmosfera koja podstiče toleranciju, razumijevanje i uvažavanje različitosti, otvoren odnos između nastavnika i učenika i između samih učenika. Ukoliko se tokom realizacije različitih nastavnih i vannastavnih aktivnosti njeguje pozitivan stav na slobodu i kulturu iznošenja mišljenja, podržavanja, razumijevanja, ohrabrenja stvoriće se preduslovi da se djeca osjećaju bezbjedno ili sigurno.
Važnim se smatra timski rad u kojem učestvuju svi zaposleni u školi, u kojem svi imaju svoje uloge i odgovornosti. Ukoliko se roditelj posmatra kao aktivan sudionik i partner doprinosi se razvoju djeteta u skladu sa mogućnostima, kreiranju inkluzivnog, bezbjednog i sigurnog školskog okruženja. Poželjno je da se uspostavi atmosfera povjerenja, uvažavanja zahvaljujući kojoj će se bez pritisaka (unutrašnjih i spoljašnjih) uspostaviti kultura prijavljivanja nasilja, promovisanja poštovanja, podrške, brige i nulte tolerancije na bilo koji oblik nasilja.
U školi je očekivano da se sprovodi svakodnevna edukacija djece o prihvatljivom ponašanju, bogatstvu različitosti, sveukupnoj toleranciji. Takođe, važno je da se učenici upoznaju sa posljedicama vršnjačkog nasilja i načinima reagovanja, razvijanju tolerancije i empatije. Na taj način se doprinosi razvoju podržavajućeg školskog konteksta. U vezi sa tim od nastavnika se zahtijevaju dosljednost primjene mjera, razumijevanje zajednički donešenih školskih pravila (učenici i nastavnici), aktivno slušanje, aktivnosti kojima se podstiču i uključuju manje vidljivi učenici; eliminisanje etiketiranja; primjena procedura.
Formiranju povoljne školske klime doprinosi savjetodavno-instruktivni rad stručne službe. On obuhvata raznovrsne aktivnosti, koje su usmjerene na stručno usavršavanje nastavnika za efikasno rješavanje problema vršnjačkog nasilja. Primjera radi, radionice treba da budu usmjerene na obogaćivanje znanja nastavnika o vrstama, uzrocima, posljedicama, mjerama intervencije u odnosu na pojave svih, a posebno vršnjačkog nasilja. Zatim, definisanje preporuka za unapređenje kvaliteta rada škole, redovno odražavanje sastanaka na kojima će nastavnici iznijeti sumnju i/ili zapažanje u vezi pojave vršnjačkog nasilja u određenom odjeljenju. Saradnja stručne službe i nastavnika treba da je usmjerena na identifikovanje vrste nasilja, koje su prisutne među učenicima u određenom odjeljenju. Ovo treba da bude praćeno monitoringom ponašanja učenika kod kojih je zapaženo nasilno ponašanje, kao i uspostavljanjem mjera za prevenciju i suzbijanje vrste nasilja identifikovane u određenom odjeljenju. Sve vrijeme je potrebno da roditelji budu upoznati sa problemom ponašanja učenika – ali ne na etiketirajući, optužujući način, već sa nuđenjem rješenja, pomoći i usluga. Stručna služba treba da radi na edukaciji učenika u školi o razlozima i rizičnim posljedicama vršnjačkog nasilja, kao i u odnosu na jačanje socio-emocionalnih kompetencija i snaga ličnosti. Poželjni su školski projekti čiji će rezultati biti vidljivi u životu škole - panoi, slike, posteri, crteži i sl. Efikasnim se pokazalo osposobljavanje vršnjačkih edukatora, kao nosilaca asertivne komunikacije i humanističkih vrijednosti, kojima se gradi podsticajna i nenasilna školska klima.
Mr Nada Mitrović, pedagogica
JU OŠ ,,Mileva Lajović Lalatović“ Nikšić
Literatura
1. Bibić, K. N., Kovačević, J. (2018): Vršnjačko nasilje u školama, Nasilje ili stil komunikacije?, (Izlaganje sa skupa: Hrana u zdravlju i bolesti, Vol. Specijalno izdanje, No. 10, str. 79-85)
2. Marković, M. (2014): Učenici kao akteri u prevenciji vršnjačkog nasilja u školi, (U časopisu: Specijalna edukacija i rehabilitacija, Vol. 13, br. 2, Beograd, str. 237-253)
3. Mijanović, N. (2018): Vršnjačko naislje u period rane adolescencije, (U zborniku: Macanović M., Petrović J., Jovanić G. (Ur.): Ne nasilju – jedinstven društveni odgovor, “Centar modernih znanja”, Banja Luka, str. 139-149)
4. Petrović J., Janjetović, Š.V. (2013): Medijacija u socijalnom radu u funkciji prevazilaženja vršnjačkog nasilja, (U zborniku: Šikman M. (Ur): Vršnjačko nasilje (etiologija, fenomenologija, načini prevazilaženja i komparativna iskustva), “Grafomark”, Laktaši, str. 375-394)
5. Simić, B. i sar. (2013): Prevencija vršnjačkog nasilja u republici Srbiji, (U zborniku: Šikman M. (Ur): Vršnjačko nasilje (etiologija, fenomenologija, načini prevazilaženja i komparativna iskustva), “Gra